Slovenski Dnevnik istražio je slovensko javno mnijenje o „obavještajnoj aferi“, kako tamošnja javna općila nazivaju posljedice nedavne Abendblattove objave zvučnog zapisa telefonskog razgovora između službenice slovenskoga ministarstva vanjskih poslova Simone Drenik i slovenskoga arbitra na Stalnom arbitražnom sudu u Haagu Jerneja Sekolca.

Objava je raskrinkala slovenski pokušaj arbitražne prijevare. Simona Drenik i Jernej Sekolec odmah su, bez riječi, odstupili s dužnosti, a Hrvatska je nakon nekoliko dana otkazala ugovor o arbitražnom rješavanju slovensko-hrvatskoga graničnog prijepora. Odstupio je i hrvatski arbitar Budislav Vukas. Tako su u peteročlanom arbitarskom vijeću ostala trojica arbitara: predsjednik vijeća Francuz Gilbert Guillaume, te Nijemac Bruno Simma i Englez Vaughan Lowe. Sekolec je temeljito diskreditirao Francuza i Nijemca. Neokrznut aferom ostao je samo Englez.

Odustanak Hrvatske od arbitražnog postupka posve je logičan, ali nije politički nuždan čin. Hrvatska je i dosad vjerovala ljudima koji su joj radili o glavi. Da ne govorimo o bratstvu i jedinstvu sa Srbima, sjetimo se kako je častila glavnu tužiteljicu haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za bivšu Jugoslaviju Carlu del Ponte. Bit će da zbog toga i slovenski predsjednik Miro Cerar, i Arbitražni sud, i Europsko povjerenstvo drže da arbitražno rješavanje slovensko-hrvatskoga graničnog prijepora „nema razumne alternative“. Drugim riječima, arbitraža se po njihovu mišljenju mora nastaviti.

Svi, dakle, misle isto. Ipak, svatko sa svojih razloga. Cerar hoće arbitražno ukrasti komad hrvatskoga teritorija; arbitrima Guillaumeu i Simmi „bezinteresno“ se svidjelo Cerarovo shvaćanje pravednosti i dobrosusjedstva; Europsko povjerenstvo zna da je Zapadni Balkan bez Hrvatske sanak pusti, a zna i da bi samo slaba Hrvatska mogla upasti u tu geostratešku nakazu. Visoki su razlozi, kao što vidimo, vrlo različiti, no sve ih hrani ista pića: kršenje međunarodnoga prava i prijezir spram ćudoređa.

Nas je, tvrde hrvatski borci za subalternu vlast, sablaznila slovenska nevjera! Ma je li? Mene nije. Ja bih se iznenadio da su Slovenci bili korektni. Zašto je, pitao bih se, Janez Drnovšek tražio od Ivice Račana da mu daruje onaj „dimnik“ koji bi Sloveniju – kroz hrvatsko teritorijalno more – povezao s međunarodnim vodama? Zašto je Borut Pahor, ako mu je bilo do pravde i pravednosti, bježao od Međunarodnoga suda (pravde) u Haagu i Međunarodnoga suda za pravo mora u Hamburgu kao vrag od tamjana? Zašto je kavalir Jadranke Kosor žarko i nepopustljivo zagovarao Stalni arbitražni sud u Haagu kao međunarodnu ustanovu koja će pravedno riješiti slovensko-hrvatski granični prijepor? To su pitanja koja ne postavlja visok um, nego posve običan razum. Stoga oni koji tvrde da ih je sablaznio slovenski pokušaj arbitražne krađe hrvatskoga državnog teritorija tom tvrdnjom veličaju svoju ćudorednost, a ne vide da njome istodobno teško optužuju svoju pamet.

Mene je, valjda, teško sablazniti. Nije me sablaznilo ni ono istraživanje slovenskoga javnog mnijenja o „obavještajnoj aferi“ što sam ga spomenuo na početku članka. A njegovi su rezultati stravični. Više od 91 posto ispitanika podupire stajalište Mire Cerara, dočim ih 49 posto krivnju za aferu pripisuje hrvatskim obavještajnim službama, a 43 posto slovenskim dužnosnicima koji su razgovarali bez kripto-zaštite. – Pa to je – reći ćete – kao u Sjevernoj Koreji!

Ne, nije. To je liberalna demokracija. Ni bolja ni gora od ove u Hrvatskoj. Istina, nema u glavnim slovenskim javnim općilima nikoga tko se protivi krađi hrvatskoga državnog teritorija. Sam naziv „obavještajna afera“ abolira krađu i kradljivce, a optužuje obavještajne službe koje su ih raskrinkale, jer prijatelji katkada okradaju, ali nikada ne prisluškuju – prijatelje! Nemojmo se zgražati. Vlast katkad i u Hrvatskoj blesavo argumentira. Nije li Milanovićev pajdaš Hajdaš Dončić verbalno gradio hrvatski „suvereni prometni koridor“ kroz prijateljsku Bosnu i Hercegovinu? A zar su glavna hrvatska javna općila ugostila ikoga tko se razložno protivio ulasku Hrvatske u Europsku uniju ili slavljenju povijesnih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom?

Mene, rekoh, spomenuto istraživanje slovenskoga javnog mnijenja nije sablaznilo. Nije me se ni osobito dojmilo. Zašto? U takve priče ne vjerujem. Nema tako pokvarena naroda. Nije mi nakon vijesti o tom istraživanju prva asocijacija bila Sjeverna Koreja, nego Valvasorov naslov Die Ehre des Herzogthums Crain (Čast vojvodine Kranjske). Odatle naslov članka.

 Benjamin Tolić