Granica je jedan od najvažnijih koncepata ljudskog svijeta. Bez njega je nezamisliva bilo kakva društvena organizacija, jezik, misao, filozofija, religija, znanost…

Čak i u nagađanjima o nastanku života granica ima presudnu ulogu, tek od hipotetičnog trena u dalekoj prošlosti kada su složene molekule ogradile membranom od okoline, može se govoriti o začecima života. Membrana je vrlo elastična granica koja omogućuje transakcije s okolinom, ali ipak vrlo jasna granica bez koje bi te transakcije bile nemoguće. Naravno, ovim ne želim reći da su teorije o nastanku života točne, želim samo ukazati na način na koji funkcionira naše mišljenje.

Međutim, u suvremenom su svijetu granice nepopularne. 99% suvremene politike usmjereno je na brisanje granica, od sveprisutne mantre o slobodnom protoku roba, ljudi i kapitala do teorija o fluidnosti rodnih, spolnih, rasnih i inih granica. Kao da će muškarac i žena postati ravnopravni tek kada se ne bude znalo tko je muškarac a tko žena!? Histerična ideologija kao da želi ljepotu i šarolikost svijeta svesti na pedeset nijansi sive. No, posebno je opasno igrati se granicama između država, zajednica, kultura. Posljednjih godina svjedočimo nepodnošljivoj lakoći ignoriranja stoljetnih i tisućljetnih granica. NATO pakt je desetljećima primicao svoje granice Rusiji, pa imamo rat u Ukrajini i aneksiju Krima. Rasturena je Libija, pa imamo najezdu imigranata u Europu.

Pri svemu tomu pogubnije je ignoriranje granica od samog pomicanja granica. Kroz povijest su se granice stalno pomicale, uglavnom ratovima. To koštalo mnogo ljudskih života, ali nije dovodilo u pitanje načela na kojima je funkcionirao svijet. Suvremeno ignoriranje granica uvod je u kaos s pogubnim posljedicama. Iako ovdje primarno govorim o državnim granicama, to važi za sve granice. Teorija ograničenog suvereniteta tek je raspadom SSSR-a, gdje je rođena, postala kruta praksa na globalnoj razini. Slabe države vrlo malo ili nimalo odlučuju o svojoj budućnosti. Zbog male neposlušnosti bivaju izložene velikim pritiscima, a ako se ne opamete, onda i ''naoružanoj oporbi'', organiziranoj izvana. Njihove granice se ne poštuje, a suverenitet unutar tih granica sveden je često na samo simboličnu razinu. Hrvatska je dobar primjer za to. Ostali smo i bez gospodarskog pojasa i bez Zerpa, češki zafrkant nam proglašava nekakav Liberland na neraščišćenoj granici prema Srbiji, sudbinu morske granice sa Slovenijom predali smo Arbitražnoj komisiji umjesto Međunarodnom sudu za pravo mora…

Ovih dana svjedočimo drami u Makedoniji. Prvo jer krenula pobuna opozicije, zatim upad albanske skupine u Kumanovu. Mnogo je nejasnoća oko svega toga, međunarodna zajednica reagira čudno kao da je riječ o sukobu dviju podjednako legitimnih strana, teorije urote niču kao gljive poslije kiše. No, jedno je sigurno - makedonske granice postaju nesigurne, upitne. Koliko god srpske raščlambe pate od mitomanije i pretjerivanja, ima nešto onespokojavajuće u njihovoj tezi da se radi o oživotvorenju ''zelene transverzale'' na Balkanu ili čak o ''Balkanskom kalifatu''. Ima li se u vidu naelektrizirano stanje u BiH, sljedeći neredi mogli bi opet izbiti u toj zemlji. Tada će srpska teza izgledati kudikamo uvjerljivije, a balkanske granice još nesigurnije. Otvara li to netko kopnena vrata rijeci imigranata ili zatvara mogućnost Turskog toka? Je li dvodnevni rat u Kumanovu autohtona albanska oslobodilačka akcija ili je inspirirana izvana?

Bilo kako bilo, kad smo već u EU, kojoj smo predali većinu našeg suvereniteta, moramo učiniti sve da nam se ne prelijevaju u zemlju još i neredi s istoka. Moramo osvijestiti vrijednost granica. Hrvatska mora imati u vidu samo vlastiti interes i interes Hrvata u BiH, a ne nikakav ''regionski'' interes.

Damir  Pešorda