za očuvanje suverene Hrvatske države izborene u domovinskom ratu, protiv rasprodaje domovine, protiv ulaska u Zapadni balkan, Europsku uniju i NATO

Samostalna i suverena država
Samostalna i suverena država jedini je okvir koji Hrvatima može osigurati slobodu, kulturni napredak i materijalno blagostanje. Pobjedom u Domovinskom ratu hrvatski je narod stekao pravo da upravlja i gospodari zemljom za koju ga vežu ljubav, uljudba i povijesno iskustvo.
Hrvatska zemlja
Hrvatska zemlja, otoci, šume, rijeke, jezera i druga prirodna bogatstva moraju biti u vlasništvu hrvatskih građana i hrvatske države. Stranci ne mogu biti vlasnici hrvatskih prirodnih bogatstava.
Hrvatska vojska
Samostalna i suverena država jedini je okvir koji Hrvatima može osigurati slobodu, kulturni napredak i materijalno blagostanje. Pobjedom u Domovinskom ratu hrvatski je narod stekao pravo da upravlja i gospodari zemljom za koju ga vežu ljubav, uljudba i povijesno iskustvo.
donacije
 
 
JEDINO HRVATSKA se u poptunosti financira od članskih doprinosa i donacija.
 
Stoga je svaka Vaša pomoć dobrodošla!

Postanite dio tima

milovan


banjamin


damir


marjan


slaven


Posjetite linkove

amac

anteg

hkv

tompson

youtube

Izravno

HR Svijet

http://europskaunija.yolasite.com

dr Slaven Šuba: Demokracija u Hrvatskoj

EU guši radna mjestaUz vojsku i policiju, svaki suvremeni režim svoju potporu zasniva na koliko-toliko odanoj birokraciji i medijima. Koliko su sva ta četiri elementa nepristrana, ili koliko su demokratski ''svjesna'', što se može formulirati čak i u postotcima – koliko im je na srcu opće dobro, odnosno patriotski motivi – toliko takozvana demokracija ima šanse zaživiti u nekom društvu, odnosno zemlji. Naravno, to nije sve.

 

Četvoro stupova režima danas, u gotovo svakom realnom slučaju, trebaju i potporu petoga. Nije stoga nipošto slučajno što peta kolona, u modernim demokratskim društvima, pogotovo u pseudodemokratskima kakvih je zapravo barem 90%, često igra ulogu odlučujuće prevage.  

Govoreći o prevazi radi se, naravno, o jezičcu na vagi. U suvremenim su društvima, unatoč odmaku od zastarjele i danas besmislene lijevo-desne projekcije političkih snaga i njihovih općih stavova i usmjerenja, i dalje na snazi podjele, po ovoj ili onoj osi od kojih su gotovo sve prisutne u različitim sredinama, u suvremenom globaliziranom ''okruženju'', ali koja će dimenzija polarizacije odnosno koja os biti odlučujuća u budućnosti, ako je već bila u prošlosti, danas i vidoviti politički komentatori teško da mogu sa sigurnošću predvidjeti. 

Jezičac na političkoj vagi općenito predstavljaju neodlučni, obespravljeni, mladi, stari, potlačeni, nezaposleni, diskriminirani, manjine, skupine, podplaćeni, ili pak dobro plaćeni, raznorazni plaćenici zaduženi za arhitekturu javnoga mnijenja, time i izbornih rezultata.  

U Hrvatskoj su petokolonaši, kao što je poznato iz povijesti, koliko drevne toliko i ne baš tako daleke pa i vrlo bliske, oduvijek prisutni, i još više utjecajni. 

Jad bijeda 

Sav jad i bijeda njihove egzistencije ogleda se svako malo u bezbrojnim primjerima, kada počnu revno i na pritisak gumba, obavljati svoje zadatke, odnosno ''posao''. RH je premrežena ljudima plaćenima da rade svaki mogući posao, osim naravno bilo čega što bi vodilo stvarnom poboljšanju situacije u državi, putem poteza koji bi izveli zemlju na bilo kakav smisleni, strateški jasan i taktički razvidan put prema progresu. 

Umjesto toga oni daju odlučujući doprinos ozračju defetizma i sunovrata prema propasti, baš takvom u kojem gubitak tla pod nogama pogoduje raslojavanju, odnosno pozornici gdje će se polarizirane strane kad-tad morati sukobiti, a scenarij se priprema na način kako bi ishod bitke bio posve izvjestan, u korist režima i odane mu služinčadi. 

Obespravljeni i siromašni nisu u Hrvatskoj nikad imali previše šanse. Niti u doba komunističke diktature kao ni prije nje pa i dan danas, nitko i ništa nije osmislio nikakvu strategiju gdje bi se opći standard u RH povećavao, gdje bi se politička situacija stabilizirala, kao neophodni preduvjet gospodarskog zamaha i rasta, prije svega produkcije roba i usluga, osmišljavanja i stvaranja ''dodane vrijednosti'' te ostalih elemenata bez kojih niti je moguća strategija niti bilo kakav kratkoročni uspjeh – kao što zorno i kristalno jasno pokazuje upravo trenutna situacija u zemlji, za koju je odgovorna više nego nesposobna vladajuća garnitura i očigledno nedobronamjerna politika koja sav teret prevaljuje, sistematski i krajnje neodgovorno, na izmučeno stanovništvo, sve češće pod ovrhama i prijetnjama po zdravlje i egzistenciju. 

Bez potpore 5 debelih, masnih, podmazanih stubova, sinekurama i plaćama zaštićenih i stimuliranih, ne bi to bilo moguće, i više je nego jasno. Naravno da iz te slike ispadaju brački kamenolomci, zagrebačke krojačice, slavonski mljekari i ratari, brojni mali poduzetnici, bezbrojni drugi koji se ''ne uklapaju'' ne samo u EUropske visokoparne sheme budućeg ''razvoja'' i raspodjele dohodaka s njime u vezi, redovno savršene na papiru ali – kao i u bivšem socijalizmu – savršeno besmislenih u provedbi; ne uklapaju se, međutim, ni mnoge druge društvene skupine i zanimanja, spretno marginalizirane, potpuno nemoćne da unutar ''tržišta od 500m potrošača'' pronađu neko svoje mjesto pod suncem, i realiziraju egzistenciju zajamčenu Ustavom, suočene s ozračjem u kojem spomenuta četiri stuba, a posebno peta kolona, snažno podupiru besmislicu zvanu ''ova vlada'' iliti politbiro koji odlučuje o životu i smrti, odnosno o budućnosti djece koja nisu njihova vlastita. 

Jednoumna vlast 

Bešćutna i jednoumna vlast, koja putem 20 ministarskih resora i nekoliko podpredsjednika vlade previše glumi brigu za ''narod'', više nego uspješno glumi i sveopću ''toleranciju'', odnosno brigu za nebrojene društvene potrebe tobože artikulirane putem organizacija civilnog društva, odnosno tobože ''nevladinih organizacija'', kao i čitavog spektra sumnjivih udruga koje se navodno brinu o ''ljudskim pravima''. 

U stvarnosti, najbolje i najuspješnije brinu, dakako, same o sebi. I svojim pravima na financiranje od onih kojima služe. Diversificirana, i na prvi pogled brižno maskirana, opslužujuća struktura ''demokratskog'' režima, predstavlja zapravo mrežu razapetu kako bi se vladajućoj, jasno odnarođenoj i egocentričnoj vrhuški, omogućilo bezbrižno baratanje raznovrsnim političkim instrumentima dominacije, i dugoročne opstrukcije svakog stvarnog interesa najširih slojeva stanovništva. 

Kapitalizam kao društveno uređenje i ekonomski sustav, ima svoju povijest; ne postoji consensus oko definicije, još manje oko klasifikacije dotičnoga društvenoga poretka. Kapitalizam se kroz povijest manifestirao kroz različite faze i oblike, ovisno o konkretnim društveno-povijesnim prilikama. Danas, kapitalizam kao i mnogo puta ranije kroz povijest, pokazuje svoju duboko proturječnu narav: koliko vitalnost toliko i ranjivost, koliko snagu toliko i propusnost, u kojoj je to mjeri ovisi o točki motrišta. 

U suvremenom kapitalizmu ''curi'' na sve strane. Labavost principa koja se najčešće krivo pripisuje inherentnoj demokratičnosti manifestira se putem odriješenih ruku najrazličitijim malverzacijama [ubrojivši tu korupciju (mito i nepotizam], koje se odvijaju pod zaštitom principa ''jednakih uvjeta za sve'', ''slobodnog tržišnog natjecanja'', liberalizma ovako ili onako reguliranog, ''ljudskih sloboda'', ''dinamičnog razvoja'', ''nezaustavljive globalizacije'', i sličnih verbalnih konstrukata, koji su međutim našli svoje mjesto u političkim doktrinama raznih interesnih grupacija, pogotovo onih moćnih koje upravljaju, manje-više otvoreno, pa i čitavim državama, bilo direktno bilo iza kulisa, preko multinacionalnih korporacija odnosno financijsko-monetarnog sistema u kojem snaga mišića, pretočena u čisti kapital i sve njegove poluge, igra dominantnu ulogu, i teži održanju i uvećanju moći. 

Bilo kako bilo, suvremena ''kapitalistička'' država, čak i neka poput Hrvatske gdje kapitala realno nema, ili kronično nedostaje u bilo kakvoj potrebnoj količini, počiva na ideji osnovnih ljudskih prava jednakih za sve, odnosno ravnopravnosti pojedinaca. 

Kapitalizam 

Kada se radi o uvjetima postizanja njegove dobrobiti, odnosno omogućavanju egzistencije na način kako bi – u kompetitivnom okruženju – pojedinac mogao ravnopravno konkurirati, sva ljudska prava postaju, ili ostaju, mrtvo slovo na papiru. Na sličan način, na jednoj drugoj skali, i RH unutar EU ima vrlo malo neke stvarne prilike da bi ostvarila makar i dio želja koje su je vodile prilikom pristupanja toj nadnacionalnoj tvorevini.  

Razlog je usko povezan sa suvremenim kapitalizmom. Globalni kapitalizam odavno je raširio svoje krakove na najsofisticiranije načine, rasproširivši pipke u sve segmente svakodnevice, svakog teritorija i države. Moderni kapitalizam može preživjeti samo i dokle vlada, još jače i još ''produktivnije'', svime čime je vladao dosad. Ali, u čitavoj doktrini osnovnu ulogu igra koncept rasta.  

Činjenica kako svaki rast ima svoje okvire, što znači i limite unutar kojih ne da bi se mogao nego se mora kretati, dovodi do konflikta između težnji i njihove realizacije. Jasno je da gramzivost dominira suvremenom svjetskom pozornicom. To je prepoznato od mnogih, ali malo gdje se s time suočilo na izravan način kao na Islandu. Nema naime nikakvog razloga da banke i financijski sustav koji kontrolira politike, a preko nje i gospodarstva, ljude, standarde i razvoj, ne bude podložan istim ''zakonima tržišta'' kao i svaki drugi podsustav unutar ''tržišta'', makar ono sadržavalo 500 milijuna ljudskih imena i prezimena. 

Brojka od 500,000,000 ne predstavlja, međutim, bankovne kartice i identifikacijske oznake na njima, nego žive ljude. Kako danas vidimo, ta činjenica malo utječe već na protunarodni režim u domicilnoj državi, još manje na magnate koji vuku konce, nedodirljivi i nevidljivi, ''iza pozornice'', upravljajući krizama koje su sami kreirali – svojom pohlepom i neodgovornošću, ali prije svega baš s takvim namjerama – u nekoj od svojih udobno tapeciranih jazbina, iz neke od oaza koje neumorno kreiraju, zajedno s ''poreznim rajevima'', na sigurnim udaljenostima od običnoga puka?  

Banke 

Jedna od obmana i laži, koje kupljeni ''analitičari'' uporno podvaljuju masama, u stilu one ''previše smo trošili, sad moramo platiti'', jest i glupost o tome kako ''ne možemo svi imati kuću, i auto, i godišnji odmor, i posao, i ušteđevinu u banci, i još svašta nešto''. Naravno da takva doktrina počiva na za njih važećoj, liberalnoj doktrini prava na gramzivost i prisvajanje tuđega, putem sofisticiranih mehanizama kakvi su danas, u civiliziranom društvu, inicirani i završavaju u – bankama. Ljudi, naravno, odnosno žrtve ''sustava'', završavaju – ako su sretni – u bolnicama ili u kućnim posteljama. Ako su ostali bez sreće, tko zna gdje. 

Hrvatski političari stalno spominju rast. Čulo se i kako će ''zaposlenost rasti kada bude rastao BDP''. Naravno, dotični ministarski genij nikako nije objasnio, osim kmečanja za investicijama i rastom gospodarstva, kojom vizijom on tome rastu, BDP-a, misli doprinijeti. 

Osim rezanja troškova i plaćanja dugova, malo je toga na obzoru, a već nekoliko godina stalno slušamo kako će ''sljedeća godina biti još teža''. 

Ako i jest tome tako, a jest, zašto svaka sljedeća godina neće biti ''još teža'' za banke i bankaroide? Kako je moguće da je Balkan ostvario rast, znači susjedstvo RH u koje nas (uporno, uspješno) nutkaju i gurkaju već dva desetljeća, geografski i politički nas degradirajući, dok naši monopolisti na pamet, vizionari te balkanski odgovorne, EUropski poslušničke politike, s rasprodajama i koncesijama te monetizacijama pa rekonstrukcijama i reformama s pretakanjima iz šupljeg u prazno i obratno, uz neprekidno zapošljavanje onih koji ih hvale i odobravaju te panegirike sebi samima i svojoj pamti i postignućima, uz rezanja i uskraćivanja svega svima ostalima, nikako da ostvare bilo kakav plus?  

Ovdje smo im odmah dužni ispriku. Tamo gdje su zaista u plusu, kao s brojem nezaposlenih, i još nekim ciframa poput vlastitih plaća i prihoda, i dalje su u plusu. I ti će plusevi dalje rasti, i ništa drugo. To je njihova vizija, to je njihov liberalni kapitalizam. Režimskoga tipa. Čak ga od milja zovu demokracijom. 

Zašto bi, međutim, demokracija služila obvezatnom spašavanju jedino ''posrnulih banaka'', što je jedan od raširenih EUfemizama za dečke koji su se u svojoj gramzivosti previše zaigrali, pa ih sada netko – zna se tko – mora, spašavati? Zbog čega bi banke jedine bile nedodirljive, stalno u plusu, ako od toga nitko drugi nema koristi? Režim ima svoje razloge, kao i svaki pravi režim. Sve to odzvanja sjevernokorejski, s motivima izdaleka razaberivima, ali – tako mora biti. Verbum sat sapienti est.

 

dr. Slaven Šuba

 

 

 

 

 

 

 

Postanite član

Ako ne želite pasivno promatrati kako poslušnici na vlasti našu Hrvatsku rasprodaju strancima i kako korak po korak ruše politički i gospodarski suverenitet hrvatskog naroda, onda

NAM SE PRIDRUŽITE

Copyright © - Jedino Hrvatska - Klanječka 60, Zagreb 10000 - Hrvatska

Please publish modules in offcanvas position.