Tomislav Jonjić, jedan od kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika, najširoj hrvatskoj javnosti postao je poznat prošle godine, kada je nastupio kao neovisni kandidat na predsjedničkim izborima te osvojio 5,09% glasova. Rođen je 1965. u Imotskome, sudjelovao je u Domovinskom ratu, proveo tri godine u diplomatskoj službi, a više od 30 godina radio je kao odvjetnik, u čemu su mu se pridružila i dvojica sinova.
Doktorirao je modernu povijest temom o Ivi Pilaru te objavio jedanaest knjiga, pedesetak znanstvenih i stručnih te više od 2000 novinskih i publicističkih tekstova. Na listi Brune Esih ušao je 2017. u zagrebačku Gradsku skupštinu te bio jedan od osnivača i član predsjedništva stranke Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku. U svakoj će prigodi istaknuti da je odgojen na Starčeviću i Matošu, a nikad neće preskočiti da se ponosi imotskim korijenima svoga oca i hercegovačkim korijenima svoje majke.
Oboje su, i otac i majka, 1959. osuđeni na dugogodišnju tamnicu zbog organiziranja ilegalne Hrvatske revolucionarne mladeži. Također će uvijek naglasiti ulogu koju u njegovu privatnom, ali i profesionalnom i političkom životu ima njegova obitelj: supruga Mariana, koja je izdanak obitelji u kojoj se 1901. rodio pokretač i urednik Hrvatske enciklopedije dr. Mate Ujević, te trojica sinova: Trpimir, Zvonimir i Mislav.
* Zašto ste se odlučili priključiti “moru” političara koji ulaze u utrku za Zagreb? Pogotovo u kontekstu činjenice da se natječete protiv etabliranih kandidata koji uživaju veću financijsku podršku, ali i sklonost medija?
Kad bi novac i “etabliranost” bili presudni kriteriji u politici, mi bismo kao narod i dalje bili robovi, jer nijedan od velikana naše povijesti iza sebe nije imao novac, medije i “etabliranost”. No pamtimo li danas Antu Starčevića ili se ponosimo kojekakvim “ministrima” koji su za službu tuđinu bili nagrađeni novcem, sinekurama i medijskom potporom? Ništa od toga nismo imali ni 1991. pa smo ipak odoljeli agresiji te uspostavili i obranili neovisnu i demokratsku državu. Slično tomu, prošle sam jeseni s vrlo skromnim sredstvima i uz pomoć obitelji te uskoga kruga istomišljenika na predsjedničkim izborima ostvario bolji rezultat od protukandidata koji su raspolagali neusporedivo većim sredstvima te imali gotovo neograničen pristup medijima. Tajna je, mislim, u programu koji sam ponudio i u načinu na koji ga zastupam. To je, po mome mišljenju, program koji pogađa u srce dobrog dijela našeg naroda. Zato na lokalnim izborima u svibnju očekujem još bolji rezultat od onog s predsjedničkih izbora. To mi, uostalom, proriču i politički analitičari koje nipošto ne bih mogao nazvati svojim istomišljenicima.
* Tko su vaši birači? Zagreb se tradicionalno smatra lijevo-liberalnim gradom, dok je vaša politika na spektru od desne do čak radikalno desne.
Što znači “desno”, a što je “radikalno desno”? Je li “radikalno desno” to što neovisnu hrvatsku državu smatram najvišom ovozemaljskom vrijednošću, a Jugoslaviju – i nekomunističku, a pogotovo komunističku – najtragičnijom epizodom naše povijesti? Ako je to “radikalno desno”, onda se tim prišivkom ponosim. U stvarnosti sam uvjereni katolik, hrvatski nacionalist i demokrat. Objavio sam jedanaest knjiga i tisuće članaka, a baš ni u jednoj rečenici nisam nastupio protiv demokracije i načela slobode. Kao starčevićanac, zagovornik sam slobodarske misli, načelni protivnik zabrana i neprijatelj svakog totalitarizma. Kao katolik odbacujem sve protukršćanske koncepcije, pogotovo neopoganske protukatoličke formule koje su odlikovale, primjerice, nacionalsocijalizam, a nisu strane ni nekim današnjim desničarskim strujama diljem Europe i svijeta. Mislim, dakle, da zastupam ideološko-politički program koji je blizak dobrom dijelu hrvatskog naroda, a istodobno je otvoren i prema svima koji misle drugačije.
* Što nudite Zagrepčanima? Koji su vaši temeljni projekti i program?
Ako pogledate programe kandidata na zagrebačkim izborima 2017., 2021. i danas, vidjet ćete da se oni u 98 posto ponavljaju. Svi se razmeću općim frazama i praznim obećanjima. Svi blebeću o potrebi poboljšanja odvoza i zbrinjavanja otpada, svi kažu da bi preko noći riješili prometne probleme, svi bi nam za desetak dana osigurali jeftine stanove i besplatan javni prijevoz, svi će do idućeg petka sanirati Jakuševec, izgraditi “Zagreb na Savi” te stotine škola i vrtića. U tome nema razlike između onih koji su desetljećima bili na vlasti pa nisu napravili baš ništa od onoga što sada obećavaju i onih koji gradom, na našu nesreću, upravljaju posljednje četiri godine.
Ne kanim kupovati glasove jeftinim obećanjima. Moj program nudi ono što je doista izvedivo bez velikih troškova i u razmjerno kratkom razdoblju. To uključuje reviziju nasilnih možemovskih intervencija u prometu, denivelaciju željezničke pruge koja presijeca grad, intenzivnije povezivanje središta grada s predgrađima i prigradskim naseljima kako bi se u tim područjima omogućilo priuštivo stanovanje koje nije moguće bez izgradnje kanalizacijske mreže te plinofikacije. Također to uključuje niz mjera za povećanje stupnja sigurnosti u gradu te u javnom prijevozu jer su nekontrolirane migracije pridonijele širenju osjećaja nesigurnosti, a perspektive koje su pred nama i u tom su pogledu sve prije nego svijetle. Napokon, to uključuje i širenje socijalnih programa, osobito u korist najugroženijih naših sugrađana, među kojima posebnu pozornost zaslužuju mladi, ali i umirovljenici kojima grad može i treba osigurati ono što kolokvijalno nazivamo 13. mirovinom.
A usporedno s time, moj bi Zagreb bio hrvatski Zagreb, dakle Zagreb u kojem se hrvatske vrijednosti i hrvatska tradicija poštuju, njeguju i štite. To se mora vidjeti na svakom koraku: od naziva ulica i trgova preko financiranja kulturnih programa, izložaba, knjiga i časopisa sve do izgradnje Memorijalnog centra Domovinskog rata i Muzeja žrtava jugoslavenstva odnosno komunizma. Ništa u Zagrebu ne može imati prednost pred onim što jača hrvatski identitet i snaži naš ponos.
* Što zamjerate aktualnoj gradskoj vlasti, a što onoj prethodnoj?
Ne uspijevam vidjeti da je aktualna gradska vlast riješila ijedan komunalni problem, ali je stvorila mnogo novih. Osobito neoprostivim smatram nametanje woke-mahnitanja jednoj sredini koja je tradicionalno hrvatska i katolička. Time se nepotrebno produbljuju društveni prijepori, ugrožava se moralno stanje nacije i zaziva demografska katastrofa. To mogu činiti samo ljudi kojima Hrvatska ne znači ništa. Oni su, nažalost, donekle prirodna reakcija na ideološku kakofoniju koju je zavela Bandićeva vladavina. Bandiću se ne može spočitnuti da nije poznavao i osjećao grad, ali je “ideološkim moratorijem” koji je primjenjivao otvorio Pandorinu kutiju. Ne može se nekažnjeno ujutro nositi Titov bedž, a popodne klečati na katoličkoj misi, pa sve to podmazivati novcem nas žitelja glavnoga grada.
* Kakav je vaš stav o financiranju udruga civilnog društva iz gradskog proračuna, posebno onih koje se bave pravima manjina, LGBT+ zajednice ili migrantima?
Nisam protiv ljudskih i nacionalnih prava nacionalnih manjina, niti zagovaram rasistički prijezir prema migrantima. Ni pripadnicima LGBT+ zajednice ne bih namjenjivao ono što im je namjenjivao Titov jugoslavenski režim: pendrek i lisice. Zagovornik sam načela slobode, no u hrvatskoj državi nitko ne može imati više prava od Hrvata i nitko ne može biti zaštićeniji od Hrvata. Primjeri iz zapadnoga svijeta pokazuju nam kakve su posljedice nekontroliranog priljeva migranata i što znači slavljenje i promicanje woke-ideologije. Ne želim takvu sudbinu svom narodu pa je jasno da ne bih bio miljenik spomenutih udruga.
* Biste li mijenjali postojeću politiku Zagreba prema održavanju Povorke ponosa?
Sasvim je sigurno da grad takvu manifestaciju ne bi financijski niti na koji drugi način podupirao. Drugo, sasvim je sigurno da na Trgu bana Jelačića ne bi vijorile zastave Parade ponosa. I treće, sasvim je sigurno da ni ja ni moji zamjenici ne bismo sudjelovali u toj paradi.
* Kako gledate na inicijative za uvođenje rodne ravnopravnosti i inkluzivnih sadržaja u zagrebačke škole i vrtiće?
Znam što je žena, a što muškarac, i u tom pogledu nisam doživio pomodno “prosvjetljenje”. Zagovornik sam ravnopravnosti žena i muškaraca, ali i protivnik ideološkog nasilja koje u svojim korijenima i u svojim ciljevima ima nasrtaj na obitelj kao temeljnu jedinku tradicionalnoga ljudskog društva. Ono što se naziva “inkluzivnošću” zapravo je otvoreno nastojanje da se diskriminiraju svi oni koji misle i osjećaju se drugačije, to je nasilje manjine nad većinom.
* Ima li mjesta za umjetničke i kulturne projekte “progresivne provenijencije” u Zagrebu pod vašim vodstvom?
Nisam siguran da znam što znači “progresivan” premda sam o ideologiji koja se još od doba prosvjetiteljstva i Francuske građanske revolucije kiti tim atributom nešto čak i pisao. Nisam, naime, uspio dokučiti što znači “napredan” i u odnosu na što je nešto tobože napredno, a nisu me tomu podučili ni komunisti koji su nas drilali “naprednim mislima”, “naprednim radnicima” i “naprednim misliocima”. I sama je Partija, nemojmo zaboraviti, svojatala naprednost po sebi pa se nazivala “avangardom”.
Kao pristaša slobodarske političke filozofije, nikad nikomu ne bih priječio da misli i zastupa stajališta kakva god hoće, pjeva pjesme koje god hoće i nosi simbole koje god hoće, uz uvjet da time ne poziva na otvoreno nasilje. I uz uvjet da to ne čini o mom trošku, odnosno o trošku javnog proračuna. Pritom želim napomenuti da sam odrastao na književnosti, pravaškoj publicistici i rock and rollu. Potonje nije činilo sretnim moje roditelje kojima je pri srcu bila zagrebačka škola šansone, a napose Vice Vukov i Hrvoje Hegedušić, ali mi nikad nisu rekli ni riječi protiv toga jer su dobro znali da se protiv vremena ne može. Znadem to i ja, ali kad sam svjestan da svako vrijeme donosi svoje pomodne vrijednosti, to ne znači da sam spreman nekritički ih prihvaćati i slaviti.
* Tijekom predsjedničke kampanje žestoko ste se obrušili na medije, tvrdeći da vas blokiraju.
Do dana predaje potpisa na svim televizijama s nacionalnom koncesijom pojavio sam se ukupno 24 sekunde, a nisam puno bolje prolazio ni u većini drugih utjecajnih medija. U isto su vrijeme moji protukandidati pozivani na sve strane i punili su cijele plahte novinskog prostora. Dokumentirao sam svaku pojedinost toga medijskog progona, imam sačuvan PDF odnosno snimku zaslona svakog poziva i svake obavijesti koju smo upućivali te svaki komentar i svaki intervju mojih protukandidata. Bit će to predmet zasebne knjige, koja će pokazati kako se pokušava kreirati javno mnijenje i krivotvoriti biračka volja. Razlozi te medijske blokade eminentno su političke naravi. Oni nisu prestali pa ni ona neće u cijelosti prestati. Jasno se i sada vidi tko jest, a tko nije miljenik medija koji su, nažalost, dobrim dijelom u tuđinskom vlasništvu, a u pretežnoj mjeri pod presudnim tuđinskim utjecajem. No zaustavili me nisu onda pa neće ni sada.
* Tko su vaši eventualni koalicijski partneri? Nakon rezultata na predsjedničkim izborima neki su vas označili kao stvarnog lidera desnice u Hrvatskoj.
I Hrvatska i “hrvatska desnica” umorne su od tzv. lidera. Ono što nam svima treba jest okupljanje oko načela i programa, ne oko pojedinaca, a svakako nam treba izbjegavanje suvišnih i uvredljivih javnih polemika. Što se suradnje na predstojećima lokalnim izborima tiče, teško je govoriti o “koalicijama” upravo zbog toga što se manje vodi računa o načelima i programima, a više o pojedincima i uskostranačkim interesima. Zato razne stranke nastupaju u različitim, ponekad i u jedva zamislivim kombinacijama, pri čemu je prilično izvjesno da je ta suradnja kratkoga daha.
Najavljujući svoju gradonačelničku kandidaturu u Zagrebu, pozvao sam sve stranke desno od centra na suradnju te pregovarao praktično sa svima njima.
Osim moje stranke (Nezavisna lista Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska!), tu su kandidaturu poduprl i Blok za Hrvatsku, Domino, Hrvatski suverenisti i Pravedna Hrvatska. Na potpori sam zahvalan i gospođi Nadi Šikić, osnivačici i predsjednici Hrvatskoga bila. Drugim riječima, većina stranaka koje se percipiraju kao stranke tzv. desnice na ovim je izborima stala iza mene. Iza mene je i nekoliko stotina hrvatskih javnih radnika iz domovine i inozemstva, većinom istih onih koji su me javno podupirali prošle jeseni. Hvala im za ondašnju, hvala im i za današnju potporu, pa makar se ona prešućivala. Sjetite se: jednu sadašnju kandidatkinju za zagrebačkoga gradonačelnika podupro je Dražen Budiša, šegrt Stipe Šuvara (pardon, Ivice Račana!), pa je to postalo medijskim događajem prvog reda. Potporu 360 javnih radnika, među kojima su bili deseci sveučilišnih nastavnika, akademika, književnika, novinara, bivših ministara i visokih časnika, svi tzv. glavnostrujaški mediji organizirano su prešutjeli.
* Mnogo pozornosti izazvala je i vaša najava o uređenju “ustaškoga groblja na Mirogoju”. Ostajete li pri toj inicijativi?
Apsolutno, to je pitanje našega nacionalnog i ljudskog dostojanstva. Pritom ne bih koristio izraz “ustaško groblje”. Riječ je o preoranim grobovima hrvatskih vojnika, koje ni zbog njihova dostojanstva niti zbog naše budućnosti ne treba svoditi isključivo na nešto što se smatra razmjerno uskom ideološkom odrednicom. I ta je stvar posve jasna: svaki čovjek ima pravo na obilježen grob, svaki vojnik ima pravo na obilježen grob, pogotovo hrvatski vojnik ima pravo na obilježen grob u hrvatskoj državi! A o pravoj prirodi komunističke Jugoslavije jednako govore pokolji na Daksi, u Širokome Brijegu, Srijemskoj Mitrovici ili Kiseljaku, kao i preoravanje grobova diljem hrvatskih zemalja, pa i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U odnosu na njih, srednjovjekovne bismo Vandale mogli nazvati čuvarima kulturnoga blaga.
* Promet i otpad pitanja su, kažu analitičari, na kojima će se “dobiti bitka za Zagreb”. Slažete li se s tom ocjenom i koje mjere vidite kao moguće osvojite li mandat?
Prosječan birač zna da Zagreb smrdi kao nikad prije, da se gušimo u smeću i da postojeća garnitura nije u stanju riješiti taj problem. Slično je s prometnim zagušenjem. No tom se biraču, nažalost, uskraćuju cjelovite obavijesti pa je on počesto fasciniran obećanjima kojekakvih “spalionica”, “toplana” i “energana” jer mu nitko ne objašnjava što ćemo u tom slučaju s dioksinom, teškim metalima, nanočesticama i slično. Pitanje je znaju li to oni koji se rasipaju tim obećanjima – kao da žele potrovati Zagrepčane! – ili to uopće ne znaju niti ih zanima išta osim ponavljanja praznih fraza. Objektivno, pitanje prikupljanja i zbrinjavanja otpada složeno je i zahtjevno, ali mi ne trebamo izmišljati toplu vodu.
Primjeri Beča ili Kopenhagena mogli bi biti putokaz u pravome smjeru. Slična je stvar s prometom. Lako je obećati nadzemnu ili podzemnu gradsku željeznicu, jer onaj tko to obećava znade da je neće ni financirati ni graditi. Umjesto tih propagandnih balona, robotaksija i letećih ćilima, treba brzo i radikalno poraditi na poboljšanju javnog prijevoza u gradu i povezivanju grada s prigradskim naseljima. U sasvim kratkom roku moguće je, uz promjenu prometne signalizacije i intenziviranje autobusnih te tramvajskih veza, potaknuti ljude da se u grad, umjesto automobilom, voze javnim prijevozom.
Nikad u životu nisam s Bandićem popio kavu
* Spočitavala vam se suradnja s Milanom Bandićem.
Nikad u životu nisam s Bandićem popio kavu ni u širem društvu, kamoli u četiri oka. Skupštinski zapisnici ovjekovječuju niz naših oštrih sukoba, a napisao sam i neke kaznene prijave protiv njega. No nisam od toga pravio političku trgovinu ni za njegova života, još ću manje to činiti sada kada se Bandić ne može braniti. To je pitanje dostojanstva. Nisam ja ušao ni u kakvu “suradnju s Bandićem”, nego je stranka kojoj sam bio suutemeljitelj (Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku) u ljeto 2017. donijela odluku o programskoj suradnji u zagrebačkoj Gradskoj skupštini s HDZ-om i Bandićevom strankom, za što su postojala dva razloga. Prvo, da se spriječi dominacija ljevice, i drugo, da se promijeni naziv Trga maršala Tita.
Potonje smo postavili kao uvjet bilo kakvog razgovora. Bandić se tomu opirao, a njegovi bliski suradnici u medijima su na sva usta hvalili jugoslavenskoga diktatora. Tako sam i ja, primjerice, na HTV-u polemizirao s Ivicom Lovrićem: ja sam tumačio da je Tito simbol zločinačkoga jugoslavenskog komunizma, a Lovrić mu je tepao kao “borcu protiv fašizma”. Na koncu su i HDZ i Bandić sa svojim pobočnicima morali popustiti: promijenjen je naziv najljepšega zagrebačkog trga, čime je izvojevana pobjeda koju su desetljećima bezuspješno pokušavali ostvariti Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, neki skupštinski zastupnici, kao i niz građanskih udruga, među kojima je najpoznatija inicijativa Krug za trg. Ostali smo u tom programskom savezu s HDZ-om i Bandićem petnaestak mjeseci te ga napustili potkraj 2018., glasujući protiv gradskog proračuna za 2019. godinu.
* Kažu da ste u to vrijeme bili članom mnogih skupštinskih odbora i da ste za rad u njima primali naknadu koja je dosezala sto tisuća kuna godišnje.
Na listi Brune Esih u Skupštinu je u svibnju 2017. ušlo nas petero, a bez obzira na to što smo već u srpnju formirali stranku (NHR), propisana naknada mogla je biti isplaćivana samo nama kao fizičkim osobama, a ne stranci. S obzirom na broj zastupnika, pripao nam je i puno ranije određeni broj mjesta u skupštinskim odborima. Budući da su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih bili saborski zastupnici, velika većina tih mjesta u odborima podijeljena je između nas troje koji smo preostali. Kao jedini pravnik, ja sam postao članom Odbora za poslovnik i propise i Odbora za prostorno uređenje; kao jedini branitelj, postao sam članom Odbora za branitelje itd.
Potom smo od primljenih naknada svi donirali svojoj stranci najviši iznos donacije koji je dopušten zakonom, k tome smo od tih naknada financirali drugu političku djelatnost. Nikad nitko od nas nije od stranke naplatio ni jedan putni nalog niti tražio refundaciju troška makar jedne kave. I mojim smo automobilom prešli tisuće i tisuće kilometara u Hrvatskoj i inozemstvu pa mi stranka nikad nije platila ni jedne lipe za gorivo, cestarinu itd. A na koncu sam ja na sav taj primljeni iznos – kao da je on u cijelosti pripao meni – državi platio dodatni porez jer se on meni, čovjeku koji živi od odvjetništva, knjižio kao drugi dohodak.
HSP pokazuje spremnost da ode u političke kombinacije s ljevicom
* Predbacuju vam i da ste (opet) napustili HSP.
Oko moje nepune dvije godine u članstvu HSP-a nema nikakvih mistifikacija niti velikih pripovijesti. Nakon osam mjeseci članstva iz HSP-a me je u prosincu 1990. isključio Dobroslav Paraga. Tu sam činjenicu sebi uvijek upisivao u dobro pa to činim i sada. U članstvo HSP-a vratio sam se u veljači 2024., nakon što je bilo jasno da HSP opet neće ući u Sabor. Razumljivo, niti sam tražio niti sam dobio bilo kakvu dužnosničku poziciju: ostao sam običan član.
Bilo je općepoznato da stranka na nacionalnoj razini nema osobitu težinu, a u Zagrebu već dugi niz godina nema ni ogranka niti podružnice. Još je tužnija od toga činjenica da je HSP na izborima za Europski parlament imao jednog jedinog kandidata, generala Željka Glasnovića. Glasnović je čovjek besprijekornog nacionalnog identiteta, visoki vojni zapovjednik bez ikakve mrlje u karijeri te bivši saborski zastupnik, dakle čovjek koji nešto znači i bez ikakve stranačke naljepnice. Išao je s njom te je u cijelome svijetu kao jednoj izbornoj jedinici dobio ukupno 2218 glasova.
To je činjenica koja nije na sramotu generala Glasnovića, ali govori puno o stanju u Hrvatskoj, a još više o stanju HSP-a. No bilo je uzalud zbog toga kukati; trebalo je izvući pouke, jer ne postoje narod i država radi stranke, nego stranka postoji radi naroda i države. Znao sam, dakle, da je HSP slab, ali nisam znao da su pred njim nova unutarnja previranja, a pogotovo nisam znao da će oklijevati u potpori mojoj predsjedničkoj kandidaturi koja je, inače, najavljena u dogovoru s vodstvom stranke. Usprkos tomu, nakon što sam u svibnju 2024. najavio tu kandidaturu, tom i takvom HSP-u trebalo je više od pet mjeseci da priopći kako tu kandidaturu podupire.
Više od pet mjeseci za priopćenje od jedne rečenice, priopćenje koje zapravo ne obvezuje ni na što! Mogao sam, dakle, reagirati puno burnije, tim više što HSP na moju kandidaturu ni tada ni kasnije nije utrošio ni jedan jedini cent, ali sam usprkos tomu trajno zahvalan onim njegovim članovima koji su mi nastojali pomoći u prikupljanju potpisa. Oni su učinili onoliko koliko su mogli; da su mogli, jamačno bi učinili i više.
A neovisno o tome, i prije predsjedničkih izbora i nakon njih, s vodećim ljudima stranke razgovarao sam o potrebi osnivanja nove stranke iz taktičkih razloga te o suradnji diljem Hrvatske. Moja su vrata bila otvorena, a ruka pružena. Zapravo je i sada tako, jer ima u članstvu HSP-a niz ljudi koje cijenim. Novo je vodstvo, međutim, odlučilo krenuti drugim putem pa je u raznim izbornim jedinicama ušlo u savez s raznim strankama: s Mostom, Dominom, HSLS-om, čak i HNS-om. Ocijenilo je da im je prirodnije podupirati npr. Marina Miletića i povezivati se s HNS-om nego sa mnom i mojom strankom.
U Zagrebu su mogli birati koga će poduprijeti pa su također poduprli drugoga kandidata, dr. Trpimira Golužu, koji – kako stvari stoje na dan kada razgovaramo – pokazuje spremnost otići u različite političke kombinacije s ljevicom, konkretno s bivšim Bandićevim suradnicima, ljudima koji su politički stasali u SKH-SDP-u, pa i s bivšim predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem. Ako je to donekle normalno za Most koji je i prije pokazivao spremnost koketirati s ljevicom, nije sasvim normalno za HSP. No svatko odgovara za svoje odluke, one mudre i one manje mudre, a brzo ćemo vidjeti kakvi su plodovi tih odluka. U svakom slučaju, još od dana osnivanja Jedino Hrvatske! na vrata moje stranke kucaju mnogi članovi HSP-a. Pametnim je ljudima jasno da nema svjetonazorsko-ideoloških i nacionalno-političkih razloga protiv toga. Dapače!
Izvor: dnevno.hr
