Knjiga dr. Tomislava Jonjića “Ustaški pokret i NDH“, doktora znanosti, bivšeg predsjedničkog kandidata i dugogodišnjeg urednika Političkog zatvorenika – nudi rigoroznu, pravno utemeljenu analizu državnosti i međunarodnog položaja NDH, ističe dr. Ivica Tijardović. U osvrtu naglašava da knjiga nije apologija ustaštva, već argumentirano svjedočanstvo o hrvatskoj težnji za samostalnošću nakon nasilja Kraljevine Jugoslavije, te ju predlaže kao obveznu literaturu.
“Bez poznavanja povijesti kakva je ona zaista i bila, nijedan narod nema budućnosti. S knjigom doktora Jonjića budućnost nam je bliža jer imamo logične i argumentirane odgovore na pitanja koja se vežu uz NDH i njezin međunarodnopravni položaj“, podsjeća znanstvenik i publicist dr. Tijardović.
Jonjić je glavni urednik Političkog zatvorenika – najjača referenca koju je neki predsjednički kandidat na zadnjim izborima imao
Osvrt dr. Tijardovića prenosimo u cijelosti:
S obzirom na to čime se trenutačno bavim, knjiga doktora Jonjića zavrijedila je pozornost. U ovakvim knjigama obično su uključeni i recenzenti (vidi str. 435), no njih u ovoj knjizi nema. To može značiti sljedeće:
– ili nema čovjeka koji zna o ovoj temi onoliko koliko zna doktor Jonjić
– ili se ne slažu s dijelom ili cijelim sadržajem knjige
– ili se zbog „povijesnoga komunističkog ozračja“ boje ugroziti svoje „akademske“ pozicije.
Uslijed svega spomenutoga, knjigu nije izdala neka izdavačka kuća, već je ovdje riječ o vlastitoj nakladi autora.
> Jonjić prokazao Documentu: Važnije su joj presude KPJ iz 1945. nego one Republike Hrvatske
Sad kad znamo ove bitne činjenice, upoznajmo doktora Jonjića. Osobno ga ne poznajem pa stoga mislim da će ova zapažanja o doktoru Jonjiću biti objektivna.
Tomislav Jonjić doktor je znanosti. Lijepo zvuči, no s obzirom na to da se tom titulom danas, na žalost, mogu pohvaliti mnogi koji sa znanošću veze nemaju, ne bih to posebno isticao.
Tomislav Jonjić i bivši je predsjednički kandidat. Ni to nije podatak vrijedan pozornosti s obzirom na to koga smo sve imali za predsjednika.
Po profesiji Tomislav Jonjić dolazi iz svijeta močvare (vidi; Slučaj Marko Jurič: Mržnja je kad se u zatvor šalje zbog izgovorene riječi, a u močvari nema ni pravde ni prava, već vlada zakon džungle, tj. jačega. A da to opravdam, spomenut ću njegovu najbolju izjavu, tj. bolju izjavu od bilo kojega predsjedničkog kandidata: Na temelju svog iskustva mogu reći da sam u velikom broju slučajeva bio branitelj hrvatskih branitelja i nikad se nije dogodilo da su bili oslobođeni. Bio sam branitelj i agresora i nikad se nije dogodilo da su bili osuđeni (vidi: (VIDEO) PRVO SUČELJAVANJE PREDSJEDNIČKIH KANDIDATA U STUDIJU VEČERNJEG TV-a Sučelili se Branka Lozo, Tomislav Jonjić, Miro Bulj, Marija Selak Raspudić i Niko Tokić Kartelo).
Tomislav Jonjić i iskusan je diplomat, no ni s tim se ne treba puno hvaliti kad znamo da devedesetih godina prošloga stoljeća mnogi hrvatski diplomati nisu znali koju državu zastupaju.
> Jonjić: Tuđman je znao da 8. svibnja nikakva oslobođenja ni pobjede nije bilo (XII.)
No Tomislav Jonjić od 1997. do danas glavni je urednik Političkog zatvorenika, časopisa Hrvatskog društva političkih zatvorenika, i to je najjača referenca koju je neki predsjednički kandidat na zadnjim izborima imao.
S obzirom na to da je doktor Jonjić već trideset godina u svijetu u koji sam tek prije šest godina ozbiljnije zakoračio, trebat će mi barem još pet godina rada istim tempom da pročitam sve ono što je on do sada pročitao.
No kako se nisam došao ni s kim natjecati, već sam iz znatiželje ušao u svijet žabokrečine, koju zovu povijest prve polovice 20. stoljeća na jugoistoku Europe gdje Hrvati žive, kako bih osobno otkrio istinu, moj će interes za falsificiranu povijest prestati kad vlade RH shvate da nam neriješena pitanja iz prošlosti uskraćuju pravo na bolju budućnost. Na koricama Jonjićeve knjige stoji: Nedostatak interesa za povijest vlastitog naroda ravan je izdaji, a ravnodušnost za sudbinu vlastitog naroda znači predaju.
Je li doktor Jonjić takozvani ustaša ili rigidni desničar?
Je li doktor Jonjić takozvani ustaša ili rigidni desničar? Nakon pročitane knjige odgovor je: ne, nije ni jedno ni drugo, premda, iskreno govoreći, ne razumijem ta dva pojma iz perspektive 21. stoljeća. Ljevičari i desničari pojmovi su iz doba Francuske revolucije i nemaju veze s današnjom stvarnošću jer niti su lijevi lijevi niti su desni desni.
> Jonjić: Kod Istre i Trsta nije se bila hrvatska nego staljinska bitka (XVII.)
Podjela u hrvatskom slučaju može biti samo na one koji vole svoju zemlju (spremni su dati, a ne oduzeti) i na one koji ju ne vole („antifašisti“, lažni domoljubi i ostali koji mrze sve hrvatsko). Kad primitivci bez znanja i argumenata ne znaju kako se suprotstaviti argumentima druge strane, oni u očaju nazivaju ljude poput doktora Jonjića desničarima ili ustašama, premda su svi ustaše davno umrli ili bili ubijeni.
Za razliku od ustaša i njihova naslijeđa, „antifašizam“, komunizam i partizanština još žive i financiraju se iz državnog proračuna bez srama, bez pokajanja, bez grižnje savjesti nakon svih zala koja su učinili hrvatskom narodu.
Dvije važne cjeline
Knjiga Ustaški pokret i NDH podijeljena je u dvije važne cjeline:
Državnost i međunarodnopravni položaj NDH i
Jadranski motivi u Hrvatskom narodu (dnevne novine) od travnja 1941. do rujna 1943.
Ako ste pravnik, lakše ćete pratiti sadržaj prvoga dijela knjige, s tim da poznavanje međunarodnoga prava predstavlja prednost. Srećom, zbog životnoga iskustva pravo mi nije nepoznat pojam, a zbog poznavanja međunarodnoga prava, pogotovo u dijelu granica, nisam imao nikakvih problema razumjeti sadržaj prvoga dijela. To iskustvo pomoglo mi je kod pisanja tekstova u domaćoj (Hrvatski list, Vjesnik, Fokus) i stranoj (Fairplay) literaturi glede hrvatsko-slovenskoga spora na moru.
A da međunarodnom pravu damo praktičnu dimenziju, pozivam mlade istraživače da daju odgovor na pitanje: Je li bilo pravno moguće da SRH 1971. postane članica Ujedinjenih naroda (vidi u knjizi str. 28). Naime, hrvatski ekonomist i političar Hrvoje Šošić osuđen je na robiju u komunističkoj Jugoslaviji jer je tijekom Hrvatskog proljeća 1971. godine javno zatražio da Hrvatska postane članica Ujedinjenih naroda (UN). Zbog tog je prijedloga proglašen političkim disidentom te je u montiranom procesu osuđen na strogu kaznu zatvora.
> Klasić zaziva progon zbog okruglog stola; Jonjić odgovara: Kakav je povjesničar, takav je i pravnik
Također pozivam istraživače da daju odgovor na pitanje: Jesu li članice EU-a suverene države, tj. postoji li i u EU-u na neki način takozvana „Brežnjevljeva doktrina“? (vidi str. 47).
I da nastavimo s međunarodnim pravom, ponovno postavljam pitanje: Je li moguće da iz političkih razloga dođe do priznavanja države koja ne postoji ili do nastavka priznavanja države koja je zapravo prestala postojati? (vidi str. 51).
Kao što vidite, već sam krenuo sa sadržajem knjige te ponovno postavljam pitanje: U grubim prijevarama Hrvata krajem 1918. je li Hrvatski sabor imao mogućnost prenijeti svoja ovlaštenja na Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba i je li to vijeće imalo značajke Sabora? (vidi str. 62). Inače, Kraljevina Srbija već je 8. studenoga 1918. priznala to Narodno vijeće, utemeljeno 5. listopada 1918., kao vladu Države SHS (vidi str. 63). I da nastavim u tom duhu: Je li zubar Pavelić s krnjom deputacijom imao zakonske temelje pristati na monarhističko uređenje nove države koju je srpski kralj proglasio Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca? (vidi str. 67).
Nezavisna Država Hrvatska s hrvatske strane nije pala s neba, već je postojao logičan slijed događaja
Sva su ova pitanja bitna kako bismo razumjeli da Nezavisna Država Hrvatska s hrvatske strane nije pala s neba, već je postojao logičan slijed događaja o kojima knjiga doktora Jonjića svjedoči.
Novo pitanje glasi: Koja je uloga Hrvatskog sabora bila u toj novoj četničkoj državi (1918. – 1941.) ako se nakon listopada 1918. prvi put sastaje u veljači 1942.? (vidi str. 68).
Doktor Jonjić kaže: Uz povrede unutarnjega i međunarodnog prava u kontekstu nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, cijelo razdoblje postojanja te države koja će 1929. biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, obilježeno je nasiljem, krvoprolićem i bezakonjem, ali mi se ovdje ograničavamo na protupravnosti povezane sa samim njezinim nastankom (vidi str. 68). To je ujedno i objašnjenje zašto sam prije postavio ona pitanja.
I Crna Gora prolazila je kroz mučilište (vidi str. 70 itd.).
Onaj tko želi upoznati razinu komunističkog akademika zabavit će se sa stranicom 110.
Osporava li Županijski sud u Zagrebu NDH svojstvo države ili ne, vidi na stranici 113.
Da doktor Jonjić radi na svoj način ono što i ja radim zadnjih mjeseci, svjedoče stranice 117, 118 itd. Tolika je površnost kod prosječnog povjesničara kad obrađuje NDH da njihovi radovi ne mogu ući u kategoriju znanosti (vidi str. 120). Ili pazi ovo: Na zagrebačkoj katedri ustavnog prava se kaže da NDH nije država jer je nastala protiv interesa drugih naroda Jugoslavije (vidi str. 123).
>Jonjić: Tuđmanova osuda Jugoslavije i jugoslavenstva kao ‘istočnoga grijeha’ (IV.)
Zanimljivo je prisjetiti se predavanja prvoga hrvatskog predsjednika doktora Tuđmana u listopadu 1988., održanoga u Stuttgartu, kad je rekao: Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast. A i danas postoje brojne države u kojima je vlast u rukama jačeg (vidi str. 133).
Drugim njegovim riječima, to bi značilo: Nije hrvatski narod bio na strani NDH zato što je bio ustaški, ili što je bio fašistički, nego zato što je htio svoju državu (vidi str. 135). Ni baltičke zemlje i Finska nisu bile za nacizam, ali kad imate sovjetski okrutni komunizam pred sobom, onda ćete i u vragu tražiti spas. Tako je bilo i s NDH.
Nevjerojatno loše iskustvo Hrvata s barbarskom državom
Zbog nevjerojatno lošega iskustva Hrvata s barbarskom državom (1918. – 1941.), u kojoj je ubijanje Hrvata započelo već početkom prosinca 1918. (vidi str. 138), povjerljiva izvješća tijekom postojanja te četničke države govorila su da Hrvati u mogućem ratnom sukobu ne bi branili tu državu (prvu Jugoslaviju), već bi se pokušali izboriti za svoju neovisnost (vidi str. 145). Pokušaji uvjeravanja svijeta da i Hrvati imaju pravo na svoju državu nisu urodili plodom između dva svjetska rata (vidi str. 147 itd.).
Vladko Maček nekoliko je dana prije napada Nijemaca na Kraljevinu Jugoslaviju odbio ponudu Berlina da on bude vođa tih prostora. Ipak, dao je podršku NDH 10. travnja 1941. rekavši: Pozivam sve Hrvate da se novoj vlasti pokore.
> Jonjić: Što je Tuđman stvarno rekao o NDH? (XV.)
Sve članove HSS-a molim, da ostanu mirni i da surađuju s novim vlastima (vidi str. 152–153). Isto tako ne smije se izostaviti važan čin, a to je da je Pavelić ponudio HSS-u mjesta u Vladi, no Maček je, na žalost, dokazao da ipak nije državnik, već političar (vidi str. 302). I što onda očekivati od zemlje koju su okupirali u ratnim uvjetima prije nego što je rođena, osim režima i diktature.
Da su Hrvati htjeli svoju državu, postoje brojni dokazi pa ovdje izdvajam zapis pokretača i glavnoga urednika Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića iz 1945.: Budimo iskreni: većina, golema većina Hrvata je željela samostalnu Hrvatsku (vidi str. 156). U istom tonu znatno kasnije piše don Živko Kustić te dodaje: Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika (vidi str. 157).
„Ljubavi“ između Mussolinija i Pavelića nikad nije bilo
Da „ljubavi“ između Mussolinija i Pavelića nikad nije bilo, potvrđuje vrijeme njihova prvog susreta. Naime, s prijateljem se družiš, a njih dvojica prvi su se put upoznala tek 29. ožujka 1941. (vidi str. 169). Priznanje NDH od strane fašističke Italije i nacističke Njemačke 15. travnja 1941. nije značilo i priznavanje granica (vidi str. 171). Točno je da NDH ne bi bilo bez pomoći tih dviju sila toga vremena, no ni prve Jugoslavije (četničke države 1918. – 1941.) ne bi bilo bez volje velikih, a i njoj su granice tek kasnije definirane (vidi str. 173).
Teorijski gledajući, NDH je bila država u punome smislu te riječi, kao što kaže doktor Jonjić (vidi str. 176). Praktično, u travnju 1941., tj. tijekom cijele te godine, sigurno ne, zbog ratnih okolnosti i zbog samoga procesa nastajanja države na terenu. Da bi se stekla predodžba o veličini NDH, recimo da 19. svibnja 1941. Hrvatski narod (glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta) navodi da NDH ima oko 115 tisuća četvornih kilometara površine, oko 7 milijuna stanovnika, od čega 4,8 milijuna Hrvata (u taj broj uključeni su i Muslimani), 1,8 milijuna Srba, da izvan NDH živi oko 1,7 milijuna Hrvata itd. (vidi str. 183).
> Jonjić: Tuđmanov govor o ratnim i poratnim žrtvama pretiskivala je i ustaška emigracija (X.)
Zbog različitosti izvora ne bih se mogao odlučiti koji je izvor točan, no sve se vrti više-manje oko spomenutih brojeva. Te sam brojeve spomenuo kako bi se shvatilo koliko je zahtjevno bilo u ratnim okolnostima praktično na terenu uspostaviti državu. Zbog toga su se i mnogi zločini koje nije činila ustaška vojska (vidi str. 400), tj. ustaše, pripisivali ustašama. Ako se želi biti objektivan, onda se 1941. može okarakterizirati kao godina anarhije, u kojoj Srbi i četnici započinju ubijanje svojih susjeda Hrvata i Muslimana, a ovi odgovaraju ubijanjem Srba, dok ustaše pokušavaju odmazdama uvesti red.
Neizvjestan položaj
Položaj NDH u prvim mjesecima njezina postojanja bio je vrlo neizvjestan. Kao neplanirana država od strane fašista i nacista (slučajna tvorevina Drugoga svjetskog rata – vidi str. 216), ona je stjecajem okolnosti ipak nastala, ne onakva kakvu su je očekivali Hrvati. Da se ne zaboravi, potrebno je podsjetiti da se od nekadašnjega zaštitnika Jugoslavije Njemačka pretvorila u njezina smrtnog neprijatelja zbog državnog udara u Beogradu 27. ožujka 1941. (vidi str. 229). Prema tome, moglo bi se reći da su zahvaljujući Churchillu Hrvati dobili državu.
Kad ste bez vojske, bez oružja, bez prepoznatljive diplomacije, a tražite državu i želite je vidjeti što većom, a u svemu ovisite o onima s kojima pregovarate (vidi str. 351), onda povijesno treba biti objektivan i reći da je doktor Pavelić dobio najviše što je mogao jer su Talijani mogli uzeti sve i okupirana područja NDH prisvojiti, tj. tada NDH više ne bi bilo. Nema pouzdanih podataka koliko je talijanskih vojnika bilo na području NDH u travnju, tj. svibnju 1941., no možemo se složiti da ih je bilo nekoliko stotina tisuća (vidi str. 196), tj. više nego što će ih NDH ikad imati (vidi str. 276).
Govoriti da je Pavelić hrvatske krajeve poklonio fašističkoj Italiji nije točno
Nemojmo zaboraviti da je u rat fašistička Italija ušla i s tisućama zrakoplova (vidi str. 199). Prema tome, govoriti da je Pavelić hrvatske krajeve poklonio fašističkoj Italiji nije točno (pobjeda ima puno očeva, dok je poraz siroče – vidi str. 356).
Rapallskim ugovorom (1921.) hrvatski teritoriji poklonjeni su Italiji uz blagoslov srpskoga kralja, a Rimskim ugovorima spašena je NDH i okupacija velikoga dijela hrvatskog teritorija prestala je (vidi str. 195 i 358). Pavelić tada nije nikoga izdao, već je u tom dijelu državnički postupio. Ni predsjednik Tuđman nije imao cjelovitu Hrvatsku 1991., no mudrošću državnika to mu je uspjelo nakon sedam godina, tj. 1998. Paveliću su trebale samo dvije godine i nekoliko mjeseci da stekne uvjete glede cjelovitosti hrvatskoga teritorija (vidi str. 203).
S dobrim kalkulativnim udaljavanjem od fašističke Italije, Pavelić se, na žalost, previše približio nacističkoj Njemačkoj (vidi str. 202), i to je bio povijesni promašaj koji se ne može tolerirati niti oprostiti zbog katastrofalnih posljedica za hrvatski narod.
Fašistička Italija činila je sve da destabilizira mladu hrvatsku državu
Ne smije se izostaviti važna činjenica glede srpsko-hrvatskoga sukoba tijekom postojanja NDH. Naime, fašistička Italija činila je sve da destabilizira mladu hrvatsku državu. Pogotovo je bila uspješna u poticanju i pomaganju Srba u pobuni protiv NDH (vidi stranice 200, 396 i 397). To je izuzetno važan podatak jer će ozbiljan znanstvenik deset puta provjeriti svako talijansko izvješće usmjereno protiv NDH prije nego što donese konačnu odluku. A dobro je pročitati i stranice 348 i 381.
> Jonjić poklopio Možemo: Dali ulicu ženi kojoj je sam Pavelić povisio plaću
Za onoga tko još ne razumije izvore hrvatsko-srpskoga sukoba, a da se ostane u razdoblju između dva svjetska rata, treba reći da su Hrvati htjeli svoju državu, a da su se toj ideji Srbi protivili. Naime, iskustvo u četničkoj državi (1918. – 1941.) bilo je toliko užasavajuće za Hrvate (vidi: Osvrt na knjigu Hrvatska na mučilištu, autora dr. Rudolfa Horvata da je za njih Banovina Hrvatska iz 1939. bila minimum minimuma.
Srbi ni taj minimum nisu dopustili (vidi „Srbi na okup!“ na str. 300), a da ne će prihvatiti ni NDH, pokazali su zločinima nad Hrvatima i prije 10. travnja 1941. (vidi: Damir Borovčak: Prigodom 80-te godišnjice ubojstva hrvatskih seljaka u Mostima Donjim, Srednjim i Gornjim kod Bjelovara). I onda su ustaše pod komunističkim utjecajem za sve bili krivi.
Dalje doktor Jonjić piše: Nijedan međunarodni ugovor u ime NDH nije sklopio nitko osim državnog poglavara ili osobe koju je on za to posebno ovlastio; nijedan inozemni čimbenik nije u ime Hrvatske donio odluku o njezinom pristupu nekom multilateralnom ugovoru ili konvenciji (vidi str. 210). To mi daje za pravo reći da se možemo složiti da je NDH bila ovakva ili onakva, ali s pravne strane (ne i pravde – rat je bio) nije bila takozvana, i to je poanta ove Jonjićeve knjige.
Nikad i nigdje hrvatska poslanstva i konzulati nisu nastupali kao instrumenti njemačke ili talijanske diplomacije
Tvrditi da je Pavelić zamišljao NDH kao fašističku tvorevinu ozbiljna je povijesna manipulacija (vidi str. 217). Već na temelju svega što sam ovdje zapisao NDH se ne može zvati marionetskom državom zbog Berlina i Rima (vidi str. 220). Tako bismo mogli reći za svaku članicu EU-a da je marionetska država zbog Bruxellesa. I nota „Sambugnach“ ne ide u prilog marionetskoj državi (vidi str. 243).
U NDH je otvoren veći broj stranih poslanstava i konzulata (vidi str. 222). Doktor Jonjić kaže: Nikad i nigdje hrvatska poslanstva i konzulati nisu nastupali kao instrumenti njemačke ili talijanske diplomacije, nego su svugdje djelovali samostalno i u interesu hrvatske države (vidi str. 225).
> Jonjić: Jugoslavenski federalist Tuđman preobrazio se u hrvatskog nacionalista (I.)
Premda je Hrvatska pri sklapanju Rimskih ugovora u svibnju 1941. nastupila kao „Kraljevina Hrvatska“, ona se s tim naslovom više nikad nije pojavila ni na unutarnjem niti na vanjskom planu (vidi str. 226). S obzirom na to da je Pavelić bio svjestan da mu fašisti nisu prijatelji (vidI: Osvrt na knjigu ‘Ante Pavelić, Nepoznata pisma iz talijanskog zatvora 1934. – 1936.’ i stranice 374 i 394), znao je da jednom kad fašisti dođu u hrvatske krajeve, podršku mogu očekivati samo od Srba.
Tako je i bilo (vidi stranice 305 i 347). S dalmatinskim zastavama talijanski fašisti još su više zatvorili sebi vrata budućnosti (vidi str. 307).
Konačnu potvrdu hrvatsko-talijanskih animoziteta i prikrivenoga neprijateljstva dalo je razvrgnuće, odnosno poništenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. (vidi str. 227).
Hrvatski pristup Trojnom paktu
U političkom smislu svakako je najvažniji bio hrvatski pristup Trojnom paktu 15. srpnja 1941. (potpis mjesec ranije), koji je NDH obvezao da u prosincu 1941., na žalost, navijesti rat SAD-u i Velikoj Britaniji (vidi str. 232–233, tj. 371). Uz rasne zakone usmjerene prema Židovima, to su neoprostivi promašaji NDH.
> Jonjić: Večera kod Tuđmanovih i razgovor o Artukoviću (V.)
Zanimljivo je da su američki državljani koji su pali u hrvatsko ratno zarobljeništvo prigodom bombardiranja hrvatskih gradova – pri čemu je ubijen velik broj civila te počinjena velika razaranja civilnih objekata – usprkos tomu bili zaštićeni, skrivani od Nijemaca i tretirani u skladu s međunarodnim pravom (vidi str. 234 i Objavljujemo film o zarobljenim američkim pilotima u NDH: Ovaj uradak donosi spoznaju o pravednosti našeg naroda).
I u sportu je NDH bila prisutna (vidi str. 239 itd.).
Važno je napomenuti i to da Vatikan nikad nije priznao NDH, no zbog bogatoga povijesnog iskustva uspostavljeni su diplomatski odnosi na nižoj razini (vidi str. 263).
Zaštita i opstojnost države
Svrha režimskog medija u NDH bila je zaštita i opstojnost države (vidi str. 272). To znači da i kad govorite u prilog nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, to ne govorite zbog toga što tako mislite, već da preživite. I neumjereno veličanje Pavelića bilo je u funkciji preživljavanja (vidi str. 273). Ipak, mediji nisu nikad zaboravili na Međimurje, Istru, Dalmaciju i otoke i Jadransko more te na sve ostale hrvatske krajeve. To sve možete provjeriti čitajući drugi dio knjige koji obiluje zanimljivim informacijama.
> Jonjić: Tuđman otkrio da su hrvatski nacionalizam i katoličanstvo glavni neprijatelji Beograda (VII.)
Istina je da cilj opravdava sredstva, no i pored plemenitoga Pavelićeva cilja, uz loš izbor i sredstva, put ponekad vodi u pakao. Kad imate nepouzdanoga saveznika o kojem gotovo u potpunosti ovisite, i kad nemate dovoljno oružja ni ljudi da kontrolirate tako veliko područje kao što je bila NDH, i kad je broj katolika u manjini u odnosu na broj muslimana i pravoslavaca, i kad želite više nego što možete, i kad prkosite daleko jačima od vas, vaš je neuspjeh neizbježan (vidi: Osvrt na knjigu ‘Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.)’).
NDH je najsnažnija negacija jugoslavenstva i Jugoslavije
I za kraj, za doktora Jonjića NDH je najsnažnija negacija jugoslavenstva i Jugoslavije. S obzirom na to da sam shvatio pojam „četničke države“ (1918. – 1941.), mogu reći da je u pravu.
Na stranici 15 pri dnu doktor Jonjić potvrđuje da je svjestan velikosrpske mitomanije, što je meni osobno važno zbog mojega trenutačnog angažmana u razotkrivanju povijesnih falsifikata glede NDH i ustaša (vidi: Dubok i slojevit falsifikat u kojem su stvarni identiteti žrtava izbrisani kako bi se stvorio politički poster).
> Jonjić: Tuđman je proučavao ratne žrtve i razotkrivao mit o ‘genocidnim Hrvatima’ (IX.)
Knjiga doktora Jonjića naslova Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska udžbenik je koji mora naći mjesto u obveznoj literaturi fakulteta na čijim se katedrama obrađuje Drugi svjetski rat na područjima s hrvatskim stanovništvom. Knjiga ne veliča ustaški režim, ni ustaše, ni Pavelića i svakako niti NDH, s kojom Republika Hrvatska nema ništa zajedničko, kao što nema ništa zajedničko ni s jednom Jugoslavijom, ma kako se ona zvala. No povijesna težnja Hrvata za državom jedina je poveznica Republike Hrvatske s NDH, a u svim Jugoslavijama od 1918. ta je težnja krvavo ugušena.
Bez poznavanja povijesti kakva je ona zaista i bila, nijedan narod nema budućnosti. S knjigom doktora Jonjića budućnost nam je bliža jer imamo logične i argumentirane odgovore na pitanja koja se vežu uz NDH i njezin međunarodnopravni položaj te njezin odnos prema svojemu nominalnom savezniku, a zapravo najpodmuklijem neprijatelju, fašističkoj Italiji.
Čestitam autoru knjige i njegovoj obitelji na podršci i želim da Hrvati povijest uče od ljudi stupnja informiranosti doktora Tomislava Jonjića.
Izvor: narod.hr
